Kako bi se anizotropna svojstva prirodnog drva svela na najmanju moguću mjeru i osigurala ujednačena svojstva i stabilnost oblika šperploče, u njenoj strukturi moraju se slijediti dva osnovna principa: simetrija i okomitost vlakana furnira između susjednih slojeva. Načelo simetrije zahtijeva da furniri s obje strane simetrične središnje ravnine šperploče budu simetrični bez obzira na svojstva drva, debljinu furnira, broj slojeva, smjer vlakana ili sadržaj vlage. Jedna ploča šperploče može koristiti furnire jedne vrste i debljine ili furnire različitih vrsta i debljina; međutim, bilo koja dva simetrična sloja s obje strane simetrične središnje ravnine moraju imati istu vrstu i debljinu. Lične i stražnje ljuskice mogu biti različitih vrsta.
Da bi struktura šperploče istovremeno zadovoljila oba osnovna principa, njen broj slojeva mora biti neparan. Stoga se šperploča obično izrađuje s tri, pet, sedam ili drugim neparnim{1}}slojevima. Imena slojeva u šperploči su sljedeća: gornji furnir naziva se prednji furnir, a unutarnji furnir naziva se jezgreni furnir; furnir s prednje strane naziva se furnir za lice, a furnir sa stražnje strane naziva se stražnji furnir; među furnirima jezgre, oni s vlaknima paralelnim s fasetom lica nazivaju se ljuskice duge jezgre ili ljuskice srednje jezgre. Prilikom sastavljanja neobrađene ploče, prednji furnir i stražnji furnir moraju imati čvrste strane okrenute prema van.
